Predstava ,,Stub soli” Kraljevskog pozorišta ,,Zetski dom” na Velikoj sceni CNP-a 20.marta

Gostovanje Kraljevskog pozorišta Zetski dom
Aleksandar Radunović
Predstava STUB SOLI
Režija Javor Gardev

CNP – Velika scena, 20.mart u 20h

Autor drame je Aleksandar Radunović, a režiju potpisuje bugarski reditelj Javor Gardev. Premijera je zakazana za ponedjeljak u 20h a sljedeće večeri u isto vrijeme prva repriza.

Uloge u predstavi “Stub soli” tumače: Jelica Vukčević, Jelena Laban i Vule Marković, Ana Vujošević i Dejan Ivanić. Scenograf je Nikola Toromanov, dok je za kostim zadužena Lina Leković, a za kompoziciju Nina Perović. Dramaturgiju potpisuje Rajko Radulović, a reditelju je asistirao Damjan Pejanović.

*Naslov drame aludira na biblijsku priču o Lotovoj ženi. Iako joj je bilo naređeno da se ne osvrće, ona pogleda unazad, ka uništenom Sodomu, i pretvara se u stub od soli. Radunović tumači ovu parabolu kao odgovor na pitanje: “U šta se pretvaramo dok gledamo zlo?“ Šta se dešava kada se oživi nagon za uništenjem i samouništenjem, kad živimo okrenuti prošlosti, kad “život“ postaje osveta za ono što je bilo. Život koji proizvodi zlo u nama, zajedno s pripadajućim porivom ka smrti. Ova posve traumatična egzistencija obrađena je kroz balkansko istorijsko i savremeno iskustvo, gdje su destruktivne sile jasno vidljive. Nedostatak saosjećanja doseže monstruozne razmjere – smisao života pronalazi se u smrti: tuđoj i sopstvenoj. Zlo dominira u svim aspektima – ličnim, društvenim, među generacijama, među kulturama. Pojačano i umnoženo prisustvom sveprožimajućih medija, ono prodire i u one sfere društva gdje se navodno “ništa ne dešava“. Savremeno društvo, koje se hvali svojom civilizacijskom razvijenošću, širom otvara vrata porivima razaranja.

“Stub soli“ sastoji od četiri naizgled nepovezane minijature. Prva prikazuje scenu u grupi za metadonsku terapiju – dolazak nove članice. Ana treba da se predstavi starim pacijentima: ogorčenim, ciničnim, nepovjerljivim prema “sistemu“ i planovima za “novi život“. Ipak, ona dolazi da im pokaže izlaz. Nakon svoje ispovijesti, vadi iz genitalija (jedinog nedovoljno kontrolisanog mjesta) špric s otrovom i svečano ga ubrizgava u venu. Smrt je pobjeda, pobjeda je smrt. Druga i treća epizoda prikazuju porodične susrete – isprva banalne, ali koji ubrzo prerastaju u sukobe, ogoljenu međusobnu netrpeljivost, nerazumijevanje, nesposobnost za komunikaciju, antropološku degradaciju. Ishod je opet smrt – željena, tražena, postignuta. “Ako ti ne ubiješ mene, ja ću tebe – volim te.“ Spas je u smrti.

Završni čin se odvija u bolničkom hodniku. Mentalno i fizički hendikepirano dijete, nagovoreno od tetke i podstaknuto pjesmicom o supi (koja se ranije javlja u predstavi), uzima stvari u svoje ruke: ubija “iscjelitelja“ koji ga je osakatio, zatim tetku, pa i ženu koja mu je bila jedina pomoć. Ako se prisjetimo da je to dijete u prethodnoj sceni bilo ubijeno – vidimo da je ono što preživljava jedan vampirski, besmisleni život. Život smrti.

Kada govorimo o “sinergiji“, često zaboravljamo da osim sinergije dobra postoji i – sinergija zla. Iako zlu nedostaje „supstanca“, ono se “supstancijalizuje“ kroz nosioce zla – ljude. Tako postaje svakodnevica, normalnost. Zato je “Stub soli“, kako reče Gardev, “hardkor pozorište“.